(Svim ljudima koji su morali otići odavde, da nađu sreću)
Kada te bijeli drumovi odvedu tamo. Kada se tvoja sreća ispuni sjetom. Kada motiv preraste žal, ti se sjeti nas prijatelju.. Sjeti se naših šala. Naših nadanja.. Sjeti se onih dugih telefonskih razgovora u kojima smo tražili tračak onog što se zove nada. Godine su to, prijatelju moj. Nije lako uzeti torbu naslaganih uspomena i podići je na rame.. A torba teška. Preteška. U njoj su gusto poredane dosadašnje godine.
I sjećanja.. I nadanja.. Prvi napravljen korak u odlasku. Bolan. Mučan. Pretežak..
U grudima tegoba… Ali, bolje sutra je tamo.. Daleko..I čovjek mora prelomiti.. Ostaviti iza sebe protekli dio života..Tako to rade životni putnici tražeći sreću.. Svako od nas misli da je sreča tamo…A sreća ko sreća.. Ona je možda i tu, ali je neprimjetna, stidljiva. Nju često sputava nepravda da se pokaže u svoj svojoj ljepoti.. A nepravda je teška tmina koja razdire. Koja tjera ljude od svega njegovog. I zemlje i porodice.
I uspomena.. Nepravda nas često tjera da tražimo ono što se zove sreća negdje…tamo.. Među drugim ljudima..
U nekim tuđim zemljama, a opet svojim ako znamo da će nas tamo dočekati sreća..
Prijatelju moj, kada budeš umoran od posla u tuđini..Sjeti se da imaš prijatelja ovdje.. Koji te podržaju.. Pomisli u samoći stana da ovdje mislimo na tebe.. Da željno očekujemo naša druženja i šale.. Da željno očekujemo naše poslijepodnevne kafe..
Pa ipak, želimo ti, iako nas nakratko napuštaš, da tamo pronađeš ono što si ovdje tražio.. Sreću u svoj svojoj punoći..
I da ti duša bude spokojna jer znaš da si našao ono što si tražio a da te ovdje čeka ono čega tamo , možda nedostaje.. Iskreni prijatelj.. U svakom trenutku..
Hvala ti za godine koje su bile lepe. Za trud oko svega. Za divnu ćerku koju imamo. Za divnu unuku.
Hvala ti što si pomogao mojim roditeljima kada je trebalo jer su i oni tebi.
Hvala ti što si umeo da me iznenadiš ponekad. Da mi pokažeš i tu neku emociju koja je zaspala.
Hvala ti za sve ono dobro.
Ne zaboravlja ova glava ništa.
Hvala ti što me NISI voleo i što si dozvolio da ti njene plave oči budu lepše od mojih zelenih. Razumem te, ljudi smo.
Hvala ti što nisi primetio koliko sam bila fer i iskrena uvek.
Hvala za svaku suzu nakon toga. Zbog njih sam ojačala. Postala možda i hladna ali ne za svakog.
Hvala ti što si me ostavio. Da to nisi uradio ne bih odsamovala i presabrala sebe. Ne bih upoznala čoveka koji mi je pokazao kako može da se voli žena. O kako bih umrla glupa.
Ne bih sela u auto i otišla na večeru u NS, u etno selo sa drugaricom…..ne bih znala da to sve postoji. Ne bih otišla na bazen i odličnu klopu nakon toga. Prosto ne bih, jer sam znala za posao, dom, dete, roditelje, ljubimce.
Hvala ti što si me pitao da ti se vratim kada ti sa njom nakon pet godina nije više bili lepo. Hvala MENI što sam rekla NE.
Hvala ti što sam nakon tebe opet vratila osmeh na lice. Hvala tvojoj majci i sestri što su me nakon dvadeset godina najzad pohvalile. Dobra žena – kažu. A bila sam to uvek samo su videle nešto drugo. Ono što ste zamislile.
Hvala ti za sve ono dobro a i za loše. Naterao si me da odrastem u 45-toj opet. Da shvatim da sam gradila kulu od peska. Vetar je kulu srušio i meni su zrnca peska upala u oko. Otplakala, izvadila ih i krenula dalje.
“Znaš me, ne mogu ja da odglumim. Ni bol, ni bes, kamoli ljubav. Ja sam od onih žena koje sve transparentno pokažu – sve što mislim, sve što osećam, sve što želim. Ja kažem ono što mi je na umu, pa nek’ pukne kud pukne, to baš i nije moja stvar.
Ja ću otići na kraj sveta zbog onih koje volim i kada nešto naumim u stanju sam planinu da pomerim, al’ biće po mom pre ili kasnije.
Znaš me, ja neću igrati prljavo da bih dobila ono što želim, al’ dovoljno sam snalažljiva da to dobijem na pošten način.
Znaš me, ja neću odustati tek tako, al’ ako mi pukne film i dodje do tačke pucanja. Sve i da si mi najrodjeniji, sve i da si mi
„iz oka ispao“
.. Ti si kraj, ti si nula, ti si
završena priča. Ti si ime koje ne želim da pomenem, ti si osoba koju ne poznajem.
Znaš me, ja nisam od onih žena koje se svete, za mene je to prevazidjeno, nepotrebno i smešno.
Nema gore osvete od toga da ti
okrenem ledja, jer uvek kada sam od nekoga otišla – tek je onda taj neko shvatio šta je imao.
Znaš me, ja ne mogu da odglumim ravnodušnost.
Ako mi je stalo – pokažem.
Ako želim – borim se.
Ako zamislim – dobijem, ali ako ćutim , ako mi u ocima ne vidiš onaj drski sjaj…. To ti je to, kraj, ispričana priča.
Znaš me, preći cu preko najvećih
gluposti, a onda ce se desiti jedna sitnica i ja ću, ovako luda, zaboraviti da postojiš.
I niie vazno ko si, ni da li si moja krv, ni da li si voljeni ili prijatelj.
Važno je to da ja za prave ljude rušim planine, okrećem svet naopako, al’ ako me ti ljudi povrede.
Sve i da su mi iz
oka ispali – za mene su postali nebitni, nepoznati, ništavni. “
Kada se zatvore vrata doma ono što ostaje sam ja. Moje misli, moji otkucaji srca, moj osmeh, moj strah, moja suza.
Sve sam to upakovala u život koji volim. Da nije tako odustala bih od pesme čim otvorim oči. Od igre u stanu dok me ljubimci gledaju. Moji verni drugari. Čuvari mojih tajni.
Pitam se ponekad da li sam dobro prošla do sada? Nema tu mnogo razmišljanja – jesam.
Čim me volja i želja da krenem napred guraju, znači da sam dobro.
Uhvatim sebe ponekad da bih pustila sve ali na šta bi to ličilo. Obećala sam jednom čoveku da će uvek biti ponosan što me ima, što me je imao. I znam da me posmatra i prati šta radim. Sigurna sam da je ponosan na sve što sam uradila. Na ono što sam postala.
Naučena sam da se radujem tudjoj sreći kao da je moja. Tudjem uspehu kao da je moj.
Samo tako mogu da budem neko ko je oslobodjen predrasuda i loših misli. Samo takva mogu da budem nekome vredna. I jesam.
Od mene je svako dobio deo moje duše. Taman da me ne zaborave. Nekome sam prijala, nekome ne, ali nikoga nisam ostavila ravnodušnog.
Zato volim svoj život i ples po kome igram. Tera me da svakim danom budem što bolja sebi.
Moj pradeda Lazar Nesic (prvi sa leve strane) Solunski borac. Bio 7 godina u ratu, prešao Albaniju peške i pravo na ostrvo Krf 🙏 Slika je, koliko sam uspela da vidim, iz 1911. god. ✨
Te velike ljubavi 😔❤️ Bio je 7 god u ratu a voleo je prababu neverovatno. Nakon njene smrti nije izdržao o tuge. Tri meseca je tugova i preminuo. U familiji se priča o tome i danas. Izrodili petoro dece. Tri sina i dve kćerke.
Prošao sve što je moglo, ratovao i voleo jednu ženu. Da sam rodila sina dobio bi ime po njemu.
Tamo daleko – na grčkom ostrvu Krf je januara 1916. godine oko 150.000 srpskih vojnika pronašlo „jedini put“, koji je za mnoge bio i poslednji.
Čuvam te od zaborava i želim ti da počivaš u miru. Ponosna što sam tvoja praunuka. 💙
„Tamo daleko, gde cveta limun žut, tamo je srpskoj vojsci jedini bio put.“
“….neko bi rekao baka i unuka na slici…a ja ne bih bio ja a da ne vidim baku kako kupuje poklon za unuku i pita se hoće li se obradovati…vidim baku na vratima stana sa koferom i onako sa vrata je pitaju jesi li umorna, gladna…a baka kaže nisam, jer joj je srce puno…
…vidim baku koja nije stranac među svojima, a opet svojim prisustvom ne želi da naruši njihov mir…toliko toga na jednoj slici…a neko bi rekao samo prelepa slika bake i unuke…pa nek su žive i zdrave…sve drugo nije ni važno…samo kad su zajedno😊❤️❤️🌹”
Kada se ugasi poslednje svetlo u našem životu i zatvori kapija ono što ostaje našim dragim ljudima su uspomene. Kao što je meni, nakon oca, ostala uspomena i sećanje na jednog divnog čoveka. Na jednu dušu koji ni mrava ne bi zgazio, na osmeh i divne zelene oči.
Jedino mesto gde vreme stoji su fotografije. Potrudite se da slikate svoje i uradite te slike. Tu vreme stoji i pokazuje sreću u tom trenutku.
Namerno ne želim da skinem slova sa vrata ćerkine sobe. Ne želim da popunim deo oko pvc prozora koji je moja Luna šapicama prokopala.
Pecepana tapeta u ćošku neka me seti na mačku.
Čuvam šerpu od babe i tanjire od majke. Zet i ćerka su uzeli iz dedinog podruma drvenu burad i sredili. U stanu gde je sve novo dva bureta moju ćerku i mene vrate u selo Katun, u podrum gde je deda imao rakiju i vino
U prošlost koja je tako lepa.
Uspomene čuvam od zaborava tako što ne sramotim svojim postupcima sebe a ni svoje dete.
Sutra, kada me ne bude, sa ponosom može da kaže: Moja majka, moj fajter. ❤️❤️❤️
Rekoh skoro da ne umem da pišem o ljubavi jer da nešto znam istu bih imala. Valjda se kockice nisu poklopile. A i što bi realno. Ne mora sve da bude u tom nekom redu.
Kaže moja drugarica da moram ovaj štit da sklonim ali kako. Ne ide to tako kada se čovek jednom opeče. Bojim se da bih krenula u patetiku a to ne podnosim. Zato sada pišem ljubavnu bajku koja nema veze sa istinom ali mozak mora da vežba malo. Možda mi se vrati osećaj. Hmmm….videćemo.
Besciljno je lutala ulicama grada tražeći ruž boje krvi koji tako voli da svojim usnama. Voli i on ali ga obično pojede od želje da isti skine što pre. Nogama je hodala kao da zemlju ne dodiruje. Zaljubljena posle dužeg vremena samo je pevušila omiljenu pesmu i igrala. Ljude nije primećivala a i što bi. Njenu sreću i smeh ne može da pokvari niko. Najzad je pronašla ono što želi. Kupila i nastavila dalje.
Za nju je ljubav bilo nešto nestvarno. Znala je da tamo negde postoji ON koji će je voleti ovakvu – savršeno nesavršenu. I znala da će je pronaći. Prepoznaće se oči, duše, tela, dodiri, miris kože i poljubac. O taj nestvarni osećaj da nekome pripadate.
Nije volela gužvu. Nekako se sa godinama osamila i naučila da uživa u svakom danu. U trčanju sa svojim psom koji više nije bio malo štene. Nekada je mogla da ga nosi u naručju a sada je to već veliki dečko koji je bio njen svet. Ona njegov. Naučili su na samoću i ritam dana. Bacanje loptice, vožnja do Ade i trčanje dok ne padnu oboje od umora.
Mnogo vremena je prošlo u čekanju tog gospodina pravog. Valjda ga nije ni tražila. Pustila je da vreme pokaže i donese nove mirise, glasove i poglede. Nije se ni trudila da primeti poglede ako ih je i bilo. Ma svi su isti – mislila je. Ne bi da se vezuju ali bi uredno da joj skinu gaćice i pokažu „ono što do sada videla nije“…. Ne budite smešni.
Umalo da u tom svom svetu i uživanju ne primeti dva plava oka, bradu prosedu, kosu kratku. Pogledi su im se sreli i posle dužeg vremena je osetila da kolena nisu njena. Uhvatio je za ruku da se ne saplete. Pas je veselo skakutao oko nje. Nasmejala se i rekla: Dobro sam Beni, ok je.
Onda se okrenula ka njemu i opet pogledala te plave oči. Hvala mnogo, eto umalo da padnem. Tu sam ja….reče glas koji je još jednom mogao da joj sredi kolena. Red je da se predstavim….. Ja sam Djordje a vi? Kako se zove nema pojma. Stao mozak u sekundi. Uh, izvinite, ja sam Aleksandra.
Drago mi je Aleksandra. Takodje. Hoćete da popijemo piće ako imate vremena. U blizini je Režiser i imaju najbolju kafu. Beni je skakao pored nje i kao da je govorio daaa daaaa. Može, rekla je. Idemo tamo jer sam i krenula do njih. Hodali su lagano jedno pored drugog. Lagano se upoznavali. Ono što je bilo zajedničko za oboje je da su sami, da su odustali od toga da pronadju bilo koga. Naručuju kafu sa keksom i sa karamelom. Beni dobija vodu. Ubrzo on uzima njenu ruku i kaže: Drago mi je da si se danas pojavila. Bio sam nešto tužan i došao sam da presaberem svoje misli. Hvala ti što si takva, obična, normalna i što voliš ovog ludaka koji mi gura ruku čim te dotaknem.
Od tog susreta su prošle dve nedelje. Nisu se odvojili od tog dana. Svako je sa Ade krenuo svojim kolima ali su se uveče našli, popili piće i ljubili strasno kao da sutra ne postoji. Taj isti ruž koji je danas kupila je nestao u trenutku sa usana. Ubrzo su bili u njegovom stanu. Skidali odeću sa sebe, oboje željni emocija, dodira, preplitanja nogu i naga tela do jutra. To su i uradili. Pojeli čokoladu, popili vodu i zaspali kao da su jedno.
I nije tačno da ljudi ne žele obavezu jer odnos izmedju dvoje, ako je pravi, nije obaveza. To je mix razgovora, pogleda, dodira, spremanja hrane, odličnog seksa i kupanja zajedno. Spavanja do jutra jedno pored drugog. Šetnja sa psom, ljubljenje u rame, vrat, kupovina zajednička u obližnjoj prodavnici. Ljudima koji žele samo jedno oboje savetuju da se prepuste i poveruju.
Otvaram kutiju davno zaboravljenu. Puna je raznih papirića, već požutelih i pronalazim mali dnevnik. Setno se nasmejah i otvaram lagano. Gledam datum. O kako je ovo bilo davno…. 1985-ta godina. Rukopis moj i prepoznajem kada sam žurila a kada mirno pisala.
Ne znam ni što sam otvarala taj deo ormana i pogledala u poslednju policu. Ali dobro. Krećem lagano.
O devojko draga, ti koja si ovo pisala, kako si samo bila naivni emotivac, romantik. Doduše nisam emocije uništila u sebi ali naivna ne mogu biti nakon mnogo suza i borbi, sa ljudima i samom sobom. Čitam i ne prestajem. Vuče me da saznam gde sam pogrešila. Gde sam se spotakla. Pronalazim ali sada, u ovim godinama.
Tada sam bila zaslepljena, mlada i verovala sam u ono što mi sada samo dodje kao prašina.
Nastavljam da čitam i dolazim do dana koji je bio okupan mojim suzama. Zbog čega? Zbog jednog dečka koji me je povredio. Taj isti dečko mi je kasnije postao suprug.
Nisi čitala devojčice moja dnevnik i pustila si da neke stvari prodju tek tako. Prećutno si pristala na sve.
Zatvorih dnevnik, suza mi krenula i ajd da umutim kafu i nastavim.
Nerviraš me devojko draga. Moram kafu da popijem. Zapila bih cigaretu iako ne pušim. Uzdahnula sam i uz vruću kafu nastavila.
Dani su se redjali. Bilo je smeha, vratio me u diskoteku, kod drugarice na spavanju, kod sestre na rodjendanu. Na jednog Miloša sa najlepšim plavim očima kome sam se svidela a i on meni. Namerno sam prošla njegovom ulicom da me primeti. I primetio me. Bože kako smo se mi voleli i šetali. Pogačice dve u pakovanju i jogurt trougao smo oboje voleli. Lepi dani.
Evo mi i druga Spaleta. Odlazim kod njega na ručak jer me njegova majka obožava. Pišem o svemu. O smrti te iste drage žene. I opet mi suza krene.
Batali taj dnevnik više, mislim ja. Ali ne vredi. Vuče me da vidim i pročitam sve. Na svakoj strani cvetić. Tako sam počinjala dan.
Lagano zatvaram dnevnik.
Ma što bih dalje i čitala. Vraćam ga u kutiju, pronalazim papiriće od drugarica i nešto mi toplo oko duše. Rasute po svetu sve sada. Vreme je učinilo svoje.
Zatvaranjem dnevnika zatvorila sam i pisanje jedne drage devojke. Mnogo toga bih joj rekla sada ali me ne bi razumela. Ne bih razumela ni ja nju ali joj opraštam za par loših odluka. Verovala je. Opraštam joj i ove suze danas. Trebale su mi.
Ovo je priča o psu Džekiju, jednom u nizu ali o psu koji je umalo dobio ime Omer. Deda je imao ideju ali ne… Džeki je ostao Džeki.
Bila sam klinka kada je malena lopta došla u dedino dvorište. U to vreme, kao i sada u zatucanim glavama pojedinaca, su tek rodjenu štenad bacali.
Čula jesam, videla nisam. I bolje.
Rastao je zajedno sa mnom i bratom. Delili smo buve zajedno, prašili se zajedno. Krali čorbu i meso da niko ne vidi i davali Džekiju. Deda ga je preko dana vezivao za onaj dugačak lanac da šeta po dvorištu da ne davi kokoške.
Uveče je bio pušten. E te radosti je teško opisati. Puštala sam ja njega leti i preko dana i ljutila dedu ali je znao samo da odmahne rukom.
Pratio je brata i mene po selu, išao do njiva ako treba. Nije dirao mačke i svi su zajedno klopali.
Godine su prolazile i ja sam odlazila redje. Džeki je bio tu.
Pazio na dedu kada je baka preminula. Pratio ga svuda. Deda je ubrzo prodao krave, svinje i ostavio samo kokoške da ima čime da popuni dan.
Kada sam Tam rodila i odvela prvi put u selo sa 8 meseci, Džeki je bio tu.
Duša moja kako se samo radovao. Naravno da sam plakala i naravno da sam ga mazila da zapamti svaki dodir.
Odlazili smo često i uživali.
Moja ćerka ga je jurila da se igraju ali joj nisam dala da ga umara. Objasnila da je star i da ga bole noge.
Nakon godinu dana umire deda i Džeki ostaje sam.
Kako sam?!
Hranio ga je dedin brat i moja tetka koja je dva puta nedeljno donosila hranu za njega.
Posle par meseci od starosti umire i Džeki.
Plakali smo svi kao da nam je rod rodjeni.
Sahranjen je iza kuće u bašti gde smo sadili tikvice.
Moja majka je često pričala Tam o njemu i razlog zašto je prva pudla ušla u naš dom je upravo on.