“….neko bi rekao baka i unuka na slici…a ja ne bih bio ja a da ne vidim baku kako kupuje poklon za unuku i pita se hoće li se obradovati…vidim baku na vratima stana sa koferom i onako sa vrata je pitaju jesi li umorna, gladna…a baka kaže nisam, jer joj je srce puno…
…vidim baku koja nije stranac među svojima, a opet svojim prisustvom ne želi da naruši njihov mir…toliko toga na jednoj slici…a neko bi rekao samo prelepa slika bake i unuke…pa nek su žive i zdrave…sve drugo nije ni važno…samo kad su zajedno😊❤️❤️🌹”
Kada se ugasi poslednje svetlo u našem životu i zatvori kapija ono što ostaje našim dragim ljudima su uspomene. Kao što je meni, nakon oca, ostala uspomena i sećanje na jednog divnog čoveka. Na jednu dušu koji ni mrava ne bi zgazio, na osmeh i divne zelene oči.
Jedino mesto gde vreme stoji su fotografije. Potrudite se da slikate svoje i uradite te slike. Tu vreme stoji i pokazuje sreću u tom trenutku.
Namerno ne želim da skinem slova sa vrata ćerkine sobe. Ne želim da popunim deo oko pvc prozora koji je moja Luna šapicama prokopala.
Pecepana tapeta u ćošku neka me seti na mačku.
Čuvam šerpu od babe i tanjire od majke. Zet i ćerka su uzeli iz dedinog podruma drvenu burad i sredili. U stanu gde je sve novo dva bureta moju ćerku i mene vrate u selo Katun, u podrum gde je deda imao rakiju i vino
U prošlost koja je tako lepa.
Uspomene čuvam od zaborava tako što ne sramotim svojim postupcima sebe a ni svoje dete.
Sutra, kada me ne bude, sa ponosom može da kaže: Moja majka, moj fajter. ❤️❤️❤️
Rekoh skoro da ne umem da pišem o ljubavi jer da nešto znam istu bih imala. Valjda se kockice nisu poklopile. A i što bi realno. Ne mora sve da bude u tom nekom redu.
Kaže moja drugarica da moram ovaj štit da sklonim ali kako. Ne ide to tako kada se čovek jednom opeče. Bojim se da bih krenula u patetiku a to ne podnosim. Zato sada pišem ljubavnu bajku koja nema veze sa istinom ali mozak mora da vežba malo. Možda mi se vrati osećaj. Hmmm….videćemo.
Besciljno je lutala ulicama grada tražeći ruž boje krvi koji tako voli da svojim usnama. Voli i on ali ga obično pojede od želje da isti skine što pre. Nogama je hodala kao da zemlju ne dodiruje. Zaljubljena posle dužeg vremena samo je pevušila omiljenu pesmu i igrala. Ljude nije primećivala a i što bi. Njenu sreću i smeh ne može da pokvari niko. Najzad je pronašla ono što želi. Kupila i nastavila dalje.
Za nju je ljubav bilo nešto nestvarno. Znala je da tamo negde postoji ON koji će je voleti ovakvu – savršeno nesavršenu. I znala da će je pronaći. Prepoznaće se oči, duše, tela, dodiri, miris kože i poljubac. O taj nestvarni osećaj da nekome pripadate.
Nije volela gužvu. Nekako se sa godinama osamila i naučila da uživa u svakom danu. U trčanju sa svojim psom koji više nije bio malo štene. Nekada je mogla da ga nosi u naručju a sada je to već veliki dečko koji je bio njen svet. Ona njegov. Naučili su na samoću i ritam dana. Bacanje loptice, vožnja do Ade i trčanje dok ne padnu oboje od umora.
Mnogo vremena je prošlo u čekanju tog gospodina pravog. Valjda ga nije ni tražila. Pustila je da vreme pokaže i donese nove mirise, glasove i poglede. Nije se ni trudila da primeti poglede ako ih je i bilo. Ma svi su isti – mislila je. Ne bi da se vezuju ali bi uredno da joj skinu gaćice i pokažu „ono što do sada videla nije“…. Ne budite smešni.
Umalo da u tom svom svetu i uživanju ne primeti dva plava oka, bradu prosedu, kosu kratku. Pogledi su im se sreli i posle dužeg vremena je osetila da kolena nisu njena. Uhvatio je za ruku da se ne saplete. Pas je veselo skakutao oko nje. Nasmejala se i rekla: Dobro sam Beni, ok je.
Onda se okrenula ka njemu i opet pogledala te plave oči. Hvala mnogo, eto umalo da padnem. Tu sam ja….reče glas koji je još jednom mogao da joj sredi kolena. Red je da se predstavim….. Ja sam Djordje a vi? Kako se zove nema pojma. Stao mozak u sekundi. Uh, izvinite, ja sam Aleksandra.
Drago mi je Aleksandra. Takodje. Hoćete da popijemo piće ako imate vremena. U blizini je Režiser i imaju najbolju kafu. Beni je skakao pored nje i kao da je govorio daaa daaaa. Može, rekla je. Idemo tamo jer sam i krenula do njih. Hodali su lagano jedno pored drugog. Lagano se upoznavali. Ono što je bilo zajedničko za oboje je da su sami, da su odustali od toga da pronadju bilo koga. Naručuju kafu sa keksom i sa karamelom. Beni dobija vodu. Ubrzo on uzima njenu ruku i kaže: Drago mi je da si se danas pojavila. Bio sam nešto tužan i došao sam da presaberem svoje misli. Hvala ti što si takva, obična, normalna i što voliš ovog ludaka koji mi gura ruku čim te dotaknem.
Od tog susreta su prošle dve nedelje. Nisu se odvojili od tog dana. Svako je sa Ade krenuo svojim kolima ali su se uveče našli, popili piće i ljubili strasno kao da sutra ne postoji. Taj isti ruž koji je danas kupila je nestao u trenutku sa usana. Ubrzo su bili u njegovom stanu. Skidali odeću sa sebe, oboje željni emocija, dodira, preplitanja nogu i naga tela do jutra. To su i uradili. Pojeli čokoladu, popili vodu i zaspali kao da su jedno.
I nije tačno da ljudi ne žele obavezu jer odnos izmedju dvoje, ako je pravi, nije obaveza. To je mix razgovora, pogleda, dodira, spremanja hrane, odličnog seksa i kupanja zajedno. Spavanja do jutra jedno pored drugog. Šetnja sa psom, ljubljenje u rame, vrat, kupovina zajednička u obližnjoj prodavnici. Ljudima koji žele samo jedno oboje savetuju da se prepuste i poveruju.
Otvaram kutiju davno zaboravljenu. Puna je raznih papirića, već požutelih i pronalazim mali dnevnik. Setno se nasmejah i otvaram lagano. Gledam datum. O kako je ovo bilo davno…. 1985-ta godina. Rukopis moj i prepoznajem kada sam žurila a kada mirno pisala.
Ne znam ni što sam otvarala taj deo ormana i pogledala u poslednju policu. Ali dobro. Krećem lagano.
O devojko draga, ti koja si ovo pisala, kako si samo bila naivni emotivac, romantik. Doduše nisam emocije uništila u sebi ali naivna ne mogu biti nakon mnogo suza i borbi, sa ljudima i samom sobom. Čitam i ne prestajem. Vuče me da saznam gde sam pogrešila. Gde sam se spotakla. Pronalazim ali sada, u ovim godinama.
Tada sam bila zaslepljena, mlada i verovala sam u ono što mi sada samo dodje kao prašina.
Nastavljam da čitam i dolazim do dana koji je bio okupan mojim suzama. Zbog čega? Zbog jednog dečka koji me je povredio. Taj isti dečko mi je kasnije postao suprug.
Nisi čitala devojčice moja dnevnik i pustila si da neke stvari prodju tek tako. Prećutno si pristala na sve.
Zatvorih dnevnik, suza mi krenula i ajd da umutim kafu i nastavim.
Nerviraš me devojko draga. Moram kafu da popijem. Zapila bih cigaretu iako ne pušim. Uzdahnula sam i uz vruću kafu nastavila.
Dani su se redjali. Bilo je smeha, vratio me u diskoteku, kod drugarice na spavanju, kod sestre na rodjendanu. Na jednog Miloša sa najlepšim plavim očima kome sam se svidela a i on meni. Namerno sam prošla njegovom ulicom da me primeti. I primetio me. Bože kako smo se mi voleli i šetali. Pogačice dve u pakovanju i jogurt trougao smo oboje voleli. Lepi dani.
Evo mi i druga Spaleta. Odlazim kod njega na ručak jer me njegova majka obožava. Pišem o svemu. O smrti te iste drage žene. I opet mi suza krene.
Batali taj dnevnik više, mislim ja. Ali ne vredi. Vuče me da vidim i pročitam sve. Na svakoj strani cvetić. Tako sam počinjala dan.
Lagano zatvaram dnevnik.
Ma što bih dalje i čitala. Vraćam ga u kutiju, pronalazim papiriće od drugarica i nešto mi toplo oko duše. Rasute po svetu sve sada. Vreme je učinilo svoje.
Zatvaranjem dnevnika zatvorila sam i pisanje jedne drage devojke. Mnogo toga bih joj rekla sada ali me ne bi razumela. Ne bih razumela ni ja nju ali joj opraštam za par loših odluka. Verovala je. Opraštam joj i ove suze danas. Trebale su mi.
Ovo je priča o psu Džekiju, jednom u nizu ali o psu koji je umalo dobio ime Omer. Deda je imao ideju ali ne… Džeki je ostao Džeki.
Bila sam klinka kada je malena lopta došla u dedino dvorište. U to vreme, kao i sada u zatucanim glavama pojedinaca, su tek rodjenu štenad bacali.
Čula jesam, videla nisam. I bolje.
Rastao je zajedno sa mnom i bratom. Delili smo buve zajedno, prašili se zajedno. Krali čorbu i meso da niko ne vidi i davali Džekiju. Deda ga je preko dana vezivao za onaj dugačak lanac da šeta po dvorištu da ne davi kokoške.
Uveče je bio pušten. E te radosti je teško opisati. Puštala sam ja njega leti i preko dana i ljutila dedu ali je znao samo da odmahne rukom.
Pratio je brata i mene po selu, išao do njiva ako treba. Nije dirao mačke i svi su zajedno klopali.
Godine su prolazile i ja sam odlazila redje. Džeki je bio tu.
Pazio na dedu kada je baka preminula. Pratio ga svuda. Deda je ubrzo prodao krave, svinje i ostavio samo kokoške da ima čime da popuni dan.
Kada sam Tam rodila i odvela prvi put u selo sa 8 meseci, Džeki je bio tu.
Duša moja kako se samo radovao. Naravno da sam plakala i naravno da sam ga mazila da zapamti svaki dodir.
Odlazili smo često i uživali.
Moja ćerka ga je jurila da se igraju ali joj nisam dala da ga umara. Objasnila da je star i da ga bole noge.
Nakon godinu dana umire deda i Džeki ostaje sam.
Kako sam?!
Hranio ga je dedin brat i moja tetka koja je dva puta nedeljno donosila hranu za njega.
Posle par meseci od starosti umire i Džeki.
Plakali smo svi kao da nam je rod rodjeni.
Sahranjen je iza kuće u bašti gde smo sadili tikvice.
Moja majka je često pričala Tam o njemu i razlog zašto je prva pudla ušla u naš dom je upravo on.
Nikada se nikome nisam svetila. I kada sam bila povredjena ja sam iz toga naučila. Tada u tom trenutku nisam znala ali vremenom sve dodje na svoje.
Trudim se da u svakom čoveku pronadjem onu mrvu dobrote i tako je posmatram. Mržnja može samo mene da izjede a to ne želim. Pustim da vreme posloži kockice. Ponekad sam nestrpljiva (recimo često) ali sebe kočim da ne kažem ili uradim nešto zbog čega bih se kajala.
Ne ubedjujem nikoga da voli onog ili onu koju ne želi. Ne mešam se u tudje odluke. Mogu da ne budem saglasna sa istim ali svoje mišljenje dajem samo ako sam pitana. Jednom sam se opekla i nikada više.
Jednom sam bila u braku i rekla sam nikada više. Ko to zna?
Jednom sam imala divnog čoveka pored sebe, nakon toga, a da li ću opet? Ne mislim o tome.
Realno mnogo je kukavica koji se plaše da pruže a i da prime emociju.
Mnogo je onih koji prsten nose na ruci a razvedeni. Od koga? Zapeli u prošlosti opterećeni bivšom ženom, decom, unucima, rodbinom, kumovima. Meni takav poluproizvod ne treba.
Ili je moj u kompletu ili mu rane vida neka slaba karika kojoj je mrvica pažnje dovoljna. To nije moj film.
A ja uživam. Onako istinski u samoći jer usamljena nisam. Čim zakoračim u stan okružena sam ljubavlju. Ujutru preko video poziva uživam u licima ćerke i unuke. Eto meni još ljubavi.
Da li će neka glava da bude pored mene na jastuku? Ne opterećujem se dokle god Luna hrče jako.
Nisam za malene veseljake i muškarce koji sem stava imaju samo alat da stave. Ko nema snage za moje ludilo je svestan toga. I meni ih bude žao u neku ruku. Ali…život ide dalje. Gazi i ne čeka ništa.
I kada svi odu ono što ostaje je tišina. Ponekad ona daje najbolje odgovore.
Rumi je jednom rekao: “Ožiljci su mesto gde u vas ulazi život.”
Svaki ožiljak koji imam je tu sa razlogom. Tako ću to shvatiti. U periodu života kada su nastajali mislila sam da su kazna. Ali za šta? Odrasla sam u porodici gde niko nije ni mrava zgazio. Gde su se poštovale prave vrednosti. Pa opet je život odlučio da mi lupi par šamara. Preživela.
Da li je bilo lako? Ne ali zar je išla u ovom životu lako?
Od prvog udaha pa do poslednjeg….ništa nije lako.
Mnogo borbe i životnih putovanja u nepoznato.
Imam vidljive ožiljke. Jedan na vratu, jedan na licu, jedan na nozi, na ruci. Imam i one nevidljive koji me najviše brinu. Povremeno me sete na dane kada su nastali pa zaćutim. Taman toliko da kažem sebi: Ej ženo, pa iza tebe je. Osmeh i vozi dalje.
Jer i kada kiša pada – prestane. Nakon mraka se pojavljuje svetlo. Tako nam govori da ništa nije večno na ovom svetu. I to je odlično. Nije večna bol a ni radost.
Uvek se setim one dve kutijice koje otvaramo kada nam je dobro ili loše. U svakoj od njih piše “I to će proći”.
Svaka borba je korak napred.
Zato nemam problem da kažem i pokažem šta osećam. Ne čekam da se neko seti mog postojanja. Sama kažem da postojim. Ili zbunim ili ljubim. Trećeg nema.
Svoju snagu čuvam u osmehu i kada mi do njega nije. Čuvam je u ljubavi prema životu koji mi je dat, prema pesmi, prema kafi sa drugaricom, u šetnji sa psima u ljubavi moje mačke.
A život tako ume da nam zatvori vrata i da nas tera da grabimo napred. I uvek ali uvek nam pokaže da postoje dve vrste boli. Ona koji nas menja i ona koja nas boli. Od obe učimo.
I naučila sam na teži način da imam samo ovaj život. Nemam nameru da stojim u mestu i plačem kao da sam mleko prosula. Ne dam lošim ljudima da me promene, da utiču na moje misli.
Ne dam da ovu dušu sa ožiljcima ruže i gaze.
Svaki ožiljak je mapa mog života. Ne brinem šta mi je život oduzeo već planiram šta ću sa onim što mi je ostalo. Jer kako god, ne postoji bolji osećaj kada znam šta znači biti živ.
Mnogo koraka je iza mene. Ne znam koliko će ih biti napred ali ne mislim o tome. Kako bude biće.
Nekim koracima sam otkrivala svet, nekim bežala, nekim se radovala.
Kažu da nam je hodanje uslovni refleks. Ja sam učila tri puta da hodam. Jednom kao mala devojčica. Padala, ustajala, imala kolena oguljena, dlanove ali sam uspela. Lagano otkrivala svet. Upoznala dobre, upoznala i loše ljude. Bila i razočarana ali zar to nije život? Mora da postoji taj balans. Jer iz loših stvari učimo, grabimo da budemo još bolji.
Kako nam korak postaje stabilniji želimo više. Tražimo više. Penjemo se na drvo, na merdevine, na brdo…. Istražujemo rukama, očima i tim istim nogama.
Učimo da vozimo bicikl. Učimo da vozimo auto. Neko odluči da se vine u nebo i postane pilot. Svako je od malih koraka došao do većih. Svako je napravio korake koje je želeo. Ponekad i koje nismo jer smo bili prinudjeni da ih napravimo.
Drugi put sam učila da hodam nakon teškog preloma skočnog zgloba. Nisam verovala da sam zaboravila sve ono što sam svojim stopalima prošla. A jesam.
Mnogo je teško učiti opet ono što ste mislili da znate. Odustala sam jednog dana. Bolelo me je sve. Ne samo noga. Odustala je tog dana duša da krene dalje. A onda mi je majka rekla: Nisam te rodila kao crva. Sutra ideš opet i nema suza.
I otišla sam sa bratom. Ušla u salu i pogledala sve oko sebe. Svako sa nekom tugom i mukom. Uzdahnula sam i rekla sebi da mogu. I uspela sam.
Prohodala po drugi put.
Potrčala nakon dve godine. Uspela.
Treći put sam prohodala kada sam povratila samopuzdanje.
Kada sam zavolela ženu koja me posmatra sa druge strane ogledala. Ostavljena? Pa neka. Hvala mu zbog toga. Odsamovala, upoznala jednu drugu ženu i povratila devojčicu koja me je negde čekala.
Nakon svega hodam i dalje. Učim i dalje. Zaplačem, nasmejem se….živim.
Šetam sa psima, vozim, igram uz omiljenu pesmu i pravim te male a tako velike korake i dalje.
Ima dana kada bih rado pobegla od svega ali se nasmejem i odmahnem rukom. Daj ne pričaj svašta….prošla si mnogo, za dva života skoro i idemo dalje.
Samoća nije kazna. Usamljenost jeste.
Zato koračam sigurno. Ne saplićem se. Trudim se da obidjem sve što bi me povredilo. Bio to kamen, brdo ili čovek.
Ko poželi da korača pored mene mora da bude pažljiv. Treba da poželi taj korak. A ja? Ja idem napred kako god.
Davne 2009-te na aerodromu Arlanda u Stockholmu čekam da objave poziv za ulaz u avion. Vrtim po mobilnom i gledam okolo. Ubrzo se ispred mene pojavljuje nasmejani čovek od nekih 60-tak godina i pita da li bih mu pomogla oko istraživanja.
Gledam i kažem vrlo rado. Seo je pored mene i dogovor je da pričamo na engleskom. Radi za jednu novinsku kuću u Svedskoj i tema istraživanja je ponašanje osoblja aerodroma prema putnicima. Da li imamo neke primedbe na rad i ukoliko da, šta bismo promenili.
Nasmejem se i kažem da ne bih menjala ništa. Svi su prema meni kulturni, nasmejani, puni uvažavanja. Odgovorim na par pitanja još i pošto volim da pričam nastavimo dalje o životu.
“Znate, ovde su ljudi dugovečni jer mi nemamo briga velikih. Verujemo državi i poštujemo zakone. Plaćamo porez redovno, kazne ako se desi i putujemo. To svi Svedjani vole 😁
Pitao me je za porodicu i tada spomenem oca koji je nepokretan a majka i mi pomažemo. Zbunio se i pitao da li postoje personalni asistenti kao pomoć? A ne na žalost. Bio je vidno šokiran ali su oni naučeni da ne iznose svoje mišljenje ako nisu pitani.
Tada saznam da je njegova majka već godinu dana u domu za stare i da ima 93 godine. Ide jednom nedeljno kod frizera, čita i uživa u igrankama.
Tada sam ja bila iznenadjena i pitala sam kako je pristala. Lepo, reče on opet nasmejano. Mi smo na to navikli. I ja se tome nadam.
Čuje se glas stjuardese koja poziva da krećemo lagano ka ulazu u avion.
Pozdravljamo se, pružamo ruku jedno drugom (što baš nije često) a on mi srdačno reče: Bila mi je čast pričati sa vama i hvala na pomoći.
Zato volim Svedsku. Zato se osećam kao da sam kod kuće kada odem.
I na tom letu doživim još jedno iznenadjenje. Slepi Svedjanin koji je krenuo na rad u Beograd.
O njemu sam pisala i to je nešto što ću pamtiti zauvek.