Namerno ne želim da skinem slova koja smo zalepili kada smo ušli u stan. Tu su 18 godina. Sete me da je u toj sobi spavala moja Tam, gde je uvek vladao kreativni haos. Vrate me u dane koji su bili lepi, u dane koje smo obe suzama obojile.
Mora uvek da postoji taj životni balans. Ovde smo sazrevale, svaka na svoj način ali smo gurale. Padale i ustajale…..same. Oslonjene jedna na drugu kada je trebalo.
Od jednog deteta dodjoh do mlade žene koja mi svakim postupkom pokazuje da me je dobro slušala.
Način na koji pazi svoje dete, kako kuva, kako se bori. Bile smo u ovoj sobi više puta pune pitanja: A šta sutra? Kako izdržati?
I izdržale smo…. krenule dalje,
svaka kako najbolje ume, ali vezane do granica mogućeg.
Ova soba je sada moja.
Kad ulazim pogledam u slova i nasmejem se…. Tada nisam mogla ni da zamislim gde će je put odvesti ali mi je drago da je izabrala pravi.
Volim miris svoga doma, volim ova slova jer znam da je uvek tu pored mene iako je 1600 km daleko. ❤️❤️❤️
Nisam imuna na dobrotu, na lepu reč, na zagrljaj iz duše. Nisam zaboravila ni ruke koje su me grlile i mazile po kosi. Mnogo toga pamtim a mnogo toga sam i zaboravila, namerno.
Povremeno me neke slike vrate u dane kada sam bila baš srećna i uvek je tamo neki devojčurak bezbrižni.
Jedna crnokosa neumorna klinka koja je živela za sedeljke pored vatre leti u selu. Za pečeni kukuruz, za bostan u njivi, za breskve koje se jedu na stepenicama dok curi niz ruke. Koja je u novim sandalama preskakala ogradu i pokidala kaiš na njima, da bi uzela od komšije maline. . Jer ta ista mržnja bi mi trovala dušu a meni to ne treba. Sve što mi treba su ruke koje mi sklanjaju kosu, pogled koji me miluje i rečenica: Ne brini. Dosta.
Ma ne tražim ja ništa od godina koje su ispred mene. Imam osećaj da sam u vozu koji me vozi lagano. Svaka stanica jedna godina koju sam napunila. Izmedju stanica bude uvek svega, smeha, suza, lepih predela, ružnih i čekam tu novu stanicu.
I kada dodje pogledam ko silazi i produžim dalje. Obećam sebi da ću do sledeće biti pametnija, srećnija i da ću tu vožnju ispuniti veselim bojama.
Jednog dana ću sići iz ovog voza i želim da mi osmeh ne silazi sa lica.
Znam da ću nekome nedostajati ali će to biti samo moja stanica. Njihove su mnogooo daleko od mene i tako treba biti. Nadam se da će me sačekati otac i naša prva pudla Eli, moguće da će tamo biti Dora i Luna. Gledano sada…. Ide ovaj voz lagano a i ja sa njim.
Nedostaje mi nedeljna gužva (koja me nekada nervirala) i spremanje hrane za tri dana. Nedostaje mi otac danas posebno da mi kaže kako je moja kafa najbolja. Nedostaje mi da uhvatim ćerku za ruku i odemo u dečije pozorište a onda kolač nakon svega.
Nedostaju mi piroške na Terazijama i pizza sa majkom bar jednom mesečno u pizzeriji Atina ili PKB. A onda sladoled kod Pelivana. Ili kolač u hotelu “Moskva”. Mnogo toga mi danas nedostaje ali idemo dalje. Uspomene su uvek tu da me vrate ❤️
Sve će proći. I dani kada sam bila mnogo srećna, dani kada sam bila tužna, zabrinuta. Proći će i osećaj potrebe za nekim. Osećaj gladi, osećaj sitosti. Jedvačekanje će proći i postaće mi svejedno. Prolazi lagano život i ja sa njim.
Vozi me negde i imam osećaj da sam na koloseku koji samo ja vidim. Naruži mi neki dan i taj put i sve mi je teže da se vratim. Još uvek pronalazim ONO nešto da mi vrati snagu. Dokle god bude tako dobro je. Dok ovo pišem Luna moja me gleda u oči, stavlja šapicu na moju nogu gura njuškicom. Ok, shvatila sam… vreme je za igru. I da, osmeh je obavezan. Bez njega ne započinjite dan. 🌹❤️
Postoji mnogo toga što bih htela da uradim a nisam. Postoje mnoga mesta koja nisam obišla ali želim. Postoje ljudi koji mi nedostaju, miris moje unuke, miris mora (davno zaboravljen), miris domaćeg babinog hleba. Bez obzira, ja se smejem uvek, jer moju sreću čine sitnice🌹
Dugo sam razmisljala da li da objavim priču o Mazi ali mislim da zaslužuje da je upoznate ❤️ Udomljena 2015-te iz Azila Rakovica gde je “vlasnik” ostavio skotnu. Od psihicki ubijenog psa do najbolje drugarice moje majke. Prosli smo zarazni kasalj, urasle konce od sterilizacije.
Prosli smo strahove, spavanje u ćošku, trzaje na maženje, strah od poljubca. Trebalo mi je skoro dve godine dobrog rada da najzad postane pas koji drzi rep uspravno. Maza je spašena a ujedno je pomogla mojoj majci da izadje iz stana i proseta nakon oceve smrti ❤️
Rodjena je kao peto dete u porodici. Namučili su se roditelji da ih sve odškoluju. Tri brata i dve sestre. Svi su radili u selu i studirali u gradovima gde su otišli zbog toga. Ali su se vraćali redovno i pomagali roditeljima.
Majka je zbog bolesti oslepela i njihov otac je podneo veliku žrtvu zajedno sa njima. Svo petoro dece su izveli na pravi put.
Mila je studirala u Bg-u i dala sve u roku. Našla posao i grabila da bude što bolja. Ulazi u vezu sa čovekom koji je bio 10 god sa jednom devojkom.
Razlog raskida je njegova nemogućnost da ima decu. Mili to nije smetalo jer su se voleli. Verujte mi na reč ono je bila ljubav za poželeti. Svesno se odrekla potomstva ali je našla ljubav o kojoj možemo da sanjamo. Bar većina nas.
Nakon 15 god veze i braka jedno jutro Mila ostaje bez njega. Njen dragi umire od pucanja velikog krvnog suda u stomaku. Odlazim da je vidim i ne znam šta bih joj rekla. Godinama je pokušavala da sebe izdigne, da živi i dalje. Prihvatila je decu svojih braće i sestre koji su poźeleli da studiraju kao svoje. Dala im dom a oni su joj uvek sve vraćali ljubavlju.
Jednog dana Mila doživljava moždani udar. Braća i sestra sa decom su brinuli o njoj. I izvukla se. Počela je da radi opet. Da čita i uči.
Uvek sa mnogo topline pogleda slike moje ćerke i unuke a svaki put joj vidim suzu koju vešto krije.
“Ista je Tamara jel da?” Jeste, ista je. Vidi joj okice, vidi koliko liči na majku. Neka ih sreća prati.
I tako, Mila živi i ide napred.
Juče je išla na groblje da svom Boži zapali sveću. A sutra će doći sa osmehom i pitati kako sam provela vikend.
Kako je nepismeni Srbin pomoću krampa postao jedan od najbogatijih Amerikanaca!?
Obrad Milićević, rodom iz sela Zvjerine u Hercegovini, gde ne uspeva ništa drugo sem Hercegovaca, odluči da se 1922. prijavi za žandara u Bileći.
Prođe sve ispite. Bio je zdrav ko dren, pametan, pošten i hrabar, pogađao je u metu, trčao brže od ostalih, rukovao sabljom i bajonetom, bacao najdalje kamen s ramena, nije pušio ni pio, a bio je, kao što se zna, iz dobre familije…
Na kraju, pošto ga primiše u žandare, trebalo je da potpiše rešenje, ali on odbi da to učini.
– Zašto nećeš da potpišeš? – upitaše ga.
– Ne umijem – odgovori. – Nijesam pismen.
– Kako, jadan, nijesi… pismen? Pa, kako ćeš pisati prijave i zapisnike kad se što desi?
I tako ga i pored svega ne primiše u žandare, te se on odseli u Ameriku, kuda otputova italijanskim brodom „San Đovani di Mesina“ iz luke Kotor, gde je neki Dubrovčanin, po imenu Baltazar Gradi, sakupljao Hercegovce za rad u rudnicima Bjut Montane.
Kao što kaže stara poslovica: „Hercegovina sav svijet naseli, a sebe opet ne raseli.“
Posle mnogih potucanja, Obrad, kojem su u Njujorku upisali novo ime O’Brajen, tražeći mesto slično rodnoj Zvjerini, naseli se na severozapadu države Arizone, prema granici Kalifornije, ispod planine Krosman.
Živeo je siromašno baveći se onim čim se bavio i na Zvjerini – uzgajao ovce čije je meso prodavao u obližnjem gradu Havasa Sitiju.
Država Arizona mu je dala sto jutara potpuno neplodne zemlje za simboličnu cenu od pet dolara.
Jednoga dana dok je kopao veliku rupu da napravi čatrnju, istu onakvu kao što je imao u Hercegovini, jer u tom kraju nije bilo druge vode sem kišnice, iznenada poteče nafta. Postao je tako bogat preko noći.
Sagradio je prostranu kuću u kolonijalnom stilu, a za svoju dušu podigao jednu sasvim malu, kamenu, kao što je bila ona u kojoj se rodio, sa ognjištem, gredama i ovnujskim kožama na kojima je spavao sanjajući Zvjerinu.
I tako, dođe i dan da se njegova kompanija spoji sa Standard ojl kompanijom, koja je iz Feniksa poslala čuvenog advokata da se potpišu ugovori. Ali on odbi da stavi svoj potpis!
– Zbog čega nećete da potpišete ugovor? – upita ga zapanjeni advokat.
– Nijesam pismen – odgovori on.
– Gospodine O’Brajen – reče advokat – vi ste jedan od najbogatijih ljudi u Arizoni. Šta biste tek postali da ste znali da pišete?