
Ne odlazimo od ljudi da bismo im nešto dokazali. Niti zato da bismo ih naučili lekciju, ili ih naterali da shvate šta su izgubili.
Odlazimo kad mi naučimo. Kad prestanemo da tražimo tragove pažnje tamo gde ih više nema, kad shvatimo da su granice koje pomeramo zarad nečijeg prisustva – zapravo naše granice ljubavi prema sebi.
Odlazak nije osveta. Odlazak je priznanje: dosta je.
Mi biramo odsustvo umesto lomljenja. Tišinu umesto stalnog objašnjavanja. Prazan prostor umesto skučenosti u sopstvenoj koži.
To nije kukavičluk. To je hrabrost da ostaneš uz sebe, čak i kad svi drugi odu.
Jer pre prihvatamo nečije odsustvo nego pomeranje svojih granica zarad nečije pažnje.
Sju 🌼