
U nekom trenutku prestaneš da tražiš objašnjenja.
Ne zato što si digla ruke, već zato što si porasla.
Ne analiziraš više ko je šta rekao, ni zašto nije uradio.
Ne vadiš rečenice iz razgovora, ne tražiš znakove gde ih nikad nije ni bilo.
Počneš da vidiš stvari jasno: neki ljudi jednostavno ne znaju šta da rade s tobom.
Jer ti si odluka, snaga, prisutnost.
A oni funkcionišu samo tamo gde se može nešto uzeti, prećutati, sakriti.
I onda shvatiš, nije tvoj zadatak da dešifruješ nečiji neuspeh.
Da budeš tumač njihovih neostvarenih potencijala.
Ti si tu da živiš, da rasteš, da voliš ali ne da popravljaš tuđe pukotine koje su izabrali da ne vide.
Mir dolazi kad shvatiš da ti nije potreban kraj, ni objašnjenje.
Dovoljno je što si otišla.
Dovoljno je što si sebe izabrala.
I to nije bekstvo.
To je sloboda.