(Svim ljudima koji su morali otići odavde, da nađu sreću)
Kada te bijeli drumovi odvedu tamo. Kada se tvoja sreća ispuni sjetom. Kada motiv preraste žal, ti se sjeti nas prijatelju.. Sjeti se naših šala. Naših nadanja.. Sjeti se onih dugih telefonskih razgovora u kojima smo tražili tračak onog što se zove nada. Godine su to, prijatelju moj. Nije lako uzeti torbu naslaganih uspomena i podići je na rame.. A torba teška. Preteška. U njoj su gusto poredane dosadašnje godine.
I sjećanja.. I nadanja.. Prvi napravljen korak u odlasku. Bolan. Mučan. Pretežak..
U grudima tegoba… Ali, bolje sutra je tamo.. Daleko..I čovjek mora prelomiti.. Ostaviti iza sebe protekli dio života..Tako to rade životni putnici tražeći sreću.. Svako od nas misli da je sreča tamo…A sreća ko sreća.. Ona je možda i tu, ali je neprimjetna, stidljiva. Nju često sputava nepravda da se pokaže u svoj svojoj ljepoti.. A nepravda je teška tmina koja razdire. Koja tjera ljude od svega njegovog. I zemlje i porodice.
I uspomena.. Nepravda nas često tjera da tražimo ono što se zove sreća negdje…tamo.. Među drugim ljudima..
U nekim tuđim zemljama, a opet svojim ako znamo da će nas tamo dočekati sreća..
Prijatelju moj, kada budeš umoran od posla u tuđini..Sjeti se da imaš prijatelja ovdje.. Koji te podržaju.. Pomisli u samoći stana da ovdje mislimo na tebe.. Da željno očekujemo naša druženja i šale.. Da željno očekujemo naše poslijepodnevne kafe..
Pa ipak, želimo ti, iako nas nakratko napuštaš, da tamo pronađeš ono što si ovdje tražio.. Sreću u svoj svojoj punoći..
I da ti duša bude spokojna jer znaš da si našao ono što si tražio a da te ovdje čeka ono čega tamo , možda nedostaje.. Iskreni prijatelj.. U svakom trenutku..
Elvir Peštalić
🦋 SuziSju 🦋 